… Kako zaprepašćeno dižem suknju i gledam svoje butine obrasle dlakama, kao da sam satir. Satira, šta li? Nasilje?Nikad nasilje nisam  videla, a sad je bilo tu. Okrutno zlo podlo prljavo. Jako me je umorilo, čak su me i snovi umorili. I ta tetovaža, taj broj i cele moje noge istetovirane i što više trljam, sve se dublje uvlači, kako da skinem tu tetovažu. I taj broj, 37, onda kada sam stajala na onom smešnom autističnom pseudo događaju. Rusija, kažeš? I ta bleda devojčica i ti tu pored, četiri godine u konc logoru, dobro ne baš četiri, četrdesete je izgledalo da neće dugo trajati, krvnik je bio blag i bombe su izgledale kao zabava, u rat se išlo sa pesmom na usnama. Onda je zasmrdelo strašno, kao svako klanje i sranje i trajalo je predugo, ceo košmar, predugo, tamna je noć, taman sam mislila prošla je, kakva sudbina, nema toga, nauči čovek u ratu da brine o sebi, da baci sve što mu smeta na đubrište, da mu ptice glođu kosti.  Pa i nije bilo o čemu da se piše, kad pogledam onda, sve to tako bledunjavo, bezlično, možeš svaku mistifikaciju obesiti mačku o rep. Da sam srpska književnost, to sam rekla…    

Rat je gotov. Nebo je puno zvezda. Knjiga je velika i priče da se pišu.  

  • Nije vam loše ovo, samo znate,    nemamo mi trenutno      kapacitete  da objavimo ovako nešto. To je neka post postavangarda, a mi štampamo kuvare, horoskope i slično. Ako napišete nešto ljubavno, možda… I šta je pobogu sa tom ženom, ne razumem, jel to ona ima ratnu traumu? 

                        – Drugi svetski rat?!