Ovih dana slušala sam Marka Vidojkovića na jednom festivalu, a on je dobar pisac,  Kandže su mu dovoljne da obeleži jauk cele jedne generacije, kako za poslednji svoj roman kaže da je izašao u 20000 primeraka, što je za naše izdavačke prilike, baš, baš mnogo.

Svaki bloger koji iole ima već izgrađenu čitalačku publiku, čak i na ovom našem malom internet balkanskom nebu gde su u upotrebi srpski i  hrvatski i ostali novi jezici, iskovani u raspadu Juge devedesetih, zna da je takva brojka pičkin dim i da svako može očas posla da ima 20000 čitanja svojih tekstova, ma kakvo đubre pisao.

O uticajnim tviterašima, jutjuberima, tvičerima i instagram zvezdama da ne govorim. Pfff. Omg. Wtf. Fejvuj me, fejvovaću te. Ja najbolji, najlepši, najnajprepametniji. 20000. Smešno.

Moja omiljena spisateljica pre neki dan u jednom intervjuu kaže, parafraziram je, da umetnost poslednjih godina prolazi arbitražu nepismenih koji vladaju svima nama.

Potpisujem ceo intervju.

Mnogo je arogantne buke u socijalnim medijima koja sve nas manje ili više umetnike diže u nebesa, na kojima nam nije mesto.

Ili jeste?

Pre neki dan pričam sa mojim drugom blogerom šta da učinimo da u tolikoj gužvi nađemo mesto pod izdavačkim suncem za sebe?

Oboje imamo romane na blogu.

Tom prilikom sam mu rekla, pa sad citiram samu sebe, mene ne interesuje slava, nego lova i večnost, kada je o književnosti reč.

Ostaviti jedinstven i inspirativan trag za sobom, ima li veće sreće za ljudsko biće? A imati dobar konto na računu, nije li utešno?

Meni je jasno da nas izdavači neće juriti, jer uvek ima recepata koje mogu objaviti, stranih velikih književnih zvezda, domaćih pisaca na funkcijama koji se ne smeju zaobići, kao i onih koji će dati 1000 evra za svoj književni prvenac koji će im onda stajati u kutijama u garaži, ako je imaju.

Ono što me užasava u tom moru neverovatne površnosti, u kome književnik mora znati prodati svoju robu i napraviti od sebe brend, je ne mesto izdavača, nego mesto novinara u tradicionalnim medijima. Gde su?

Imala sam deset godina ozbiljnu medijsku pažnju radeći u RTS u i nikada se nisam slikala, jer nije bilo potrebe. Sada je skoro svaka moja drugarica od kojih su neke sjajne umetnice i paparaco. Jebo te, neću da vešam na socijalne mreže gde sam danas bila!

Hoću da govorim javno samo i isključivo o umetnosti. (I biciklu)

Da bi pisci bili savjest društva, treba postojati društvo. Što je to? Kada to riješimo, treba se zapitati što to pisca uopće kvalificira da bude savjest društva? Zar samo to što se pisac popeo na pijedestal i proglasio se moralnim arbitrom? Ne rade li to isto popovi i političari? Bojim se da baš u tom komunikacijskom kanalu ima najviše šuma, najviše krivih pretpostavki i krivih odgovora. Komunikacija između teksta, poruke i primaoca je složena i često se sastoji od totalnih nesporazuma. Tko je književnik, taj koji šalje poruku? Tko je čitalac, taj koji prima poruku? Književnik može djelovati po svojoj savjesti, u svome polju, u književnosti. On može djelovati kao i svaki drugi građanin i postati političar ili politički aktivist. A što se ‘savjesti društva’ tiče, razuman čovjek mora računati na domet svojih poruka. Većina ljudi ne čita. Kako onda zamišljate da ćete biti savjest društva?! Kojega društva?! Koje to društvene skupine? Dubravka Ugrešić

Ovih godina dobila sam nekoliko ozbiljnih nagrada u obrazovanju (imala sam nagrade i u novinarstvu) bila sam stipendista Andrićeve zadužbine kao postdiplomac, moj magistarski je na Amazonu, imam skoro pet stotina tekstova na blogu, između ostalog i tri romana, zbirku pesama i zbirku kratkih priča, višegodišnji sam aktivista Ulica za bicikliste …

Ovih dana moj mali dramski školski ansambl je dobio prvu nagradu u Beogradu, ej amaterski se školskim pozorištem bavim 30 godina, deset godina sam pisala o najvažnijim pozorišnim i filmskim festivalima u RTS u i ni jedan jebeni novinar ne nalazi za shodno da me pita bilo šta!

Mene, sirotu srpsku blogerku.

„Život je bajka koju idiot priča, puna buke i besa, a ne znači ništa.“ Magbet

Eto.