Pakao je bio svuda. I na nebu i na zemlji. Krajolik Godzile je bio veličanstven i užasan u isti mah. Nekoliko zvezdanih tela je obasjavalo prostor kontinuirano, pa je ličila na senku nekadašnjeg Las Vegasa, non stop. Crvena, plava, ljubičasta, zelena. Nekada su te boje obasjavale pustinju, a sad čudovišne šume koje su bile kombinacija vanzemaljskih i onih donešenih sa Svalbarda. Bilo je puno procvalog semena, ali nigde nije bilo žutog sjaja okrepljujućeg zemaljskog Sunca koje se ipak, ipak, kada bi se atmosfera malo razbistrila moglo videti na Majci Zemlji.

Dok sam tek probuđena u bolnici tek varila informaciju da treba da spašavam svet, začuli su se sa neba Godzile, teški kopteri vanzemaljaca. Oni nisu zujali kao naši Hoverkrafti. Bila je to potmula vibracija celog tla tako ogromne planete.

Jako sam se plašila.

Jedna letelica vanzemaljaca je sletela.

Naši vojnici su izleteli i istrčali napolje, kako se ko već kretao.

Unutra je ostao samo Bad, da štiti nas nemoćne.

Crni je ostao onako ogroman, u dnu pored mojih nogu. Ležala sam u krevetu i pravila se mrtva i dalje.

Neću moći večno, pomislila sam dok mi je panika obuzimala celo biće.

Kada bi sad neko hteo da mi izvadi krv, mislim da ne bi mogao. Tonula sam i povlačila se kao oseka.

Već sam Vam ispričala da su prolazeći kroz dimenzije, mogli da budu bilo ko i bilo šta.

Napolju su se čuli krici. Ljudski.

Onda tišina.

Crni je bio spreman za napad.

Ostali bolesnici su, kako ko, neki se pridigli a neki, ležali nemoćno.

Odlučila sam da sednem u krevetu. Pomislila sam da predatori često ostave živima najače a ne one najnemoćnije. Jebi ga, trebalo je živeti.

Kada su se vrata nečujno rasklopila u sobu je ušla…Žena sa nekoliko velikih crnih pasa.

Crni se u prvi mah obradovao. Odahnula sam.

Onda je jeknuo tako zaprepašteno, potpuno ponizno se strovalivši na zemlju, da sam bila šokirana.

Psi su njušili ljude po krevetima.

Ako je bio muškarac, zinuli bi a iz usta bi im izleteo užasan stvor koji bi muškarca zaklao u deliću sekunde.

Žene nisu dirali.

Sve je bilo tako ljudski. Ništa nije bilo ljudski.

Ona je bila je u belom.

Bio je to jebeni isterivač đavola uživo.

Bila je žena koja je hodala na sve četiri, kao pauk, a onda normalno, sasvim. Glava joj se okretala u svim pravcima. Oči nisu imale beonjače. Pažljivo je pratila pse dok su klali muškarce.

Bad je pokušao da se suprotstavi. Bio je uništen u deliću sekunde.

Svuda je mirisalo na usirenu krv.

Nakaze od pasa su se oblizivale tim drugim, unutrašnjim ustima.

Ni jedna žena nije ni pipnuta.

Kada su poklani svi muškarci, u sobu je umarširala četa androidnih bića.

Paučica je birala i dalje.

Crnog je potapkala po glavi. On joj je zahvalno liznuo ruku.

Neke žene su prosto ostavljene u krevetima.

A neke, između njih i ja, ponete kao vreće, na vanzemaljski brod.

Crnog je paučica stavila među svoje pse, koji su ga gledali sa prezirom,ako je to moguće. On je drhtao celim svojim divnim velikim sapima.

Drhtala sam i ja, od užasa i hladnoće dok su me unosili u vanzemaljski brod pod punom svešću, živu i neokrnjenu, potpuno.

Kako ću sad da spasem svet?!

Gušila sam se u suzama.

Strah.