A onda smo skrenuli u Kudošku, nije čak ni ravna, nego krivuda kao da je u korenu Fruške gore, raskošna. Pred svakom kućom ošišan travnjak i kanal, znaš kako dubok kanal, kad u leto padnu one ogromne kiše, možeš u koritu decu da vozaš ili da gacaš bosonog, a voda do gaća da ti bude, ili do pasa skroz, ako si omanji…Vidi se da tu ljudi drže do sebe, svaka okućnica sa potkresanim voćkama kao pod konac, lale trepere kao da si u Holandiji, a ponegde, ako su domaćini baš dobro stojeći, ima i kipova…Al ne do ulice, ne, visoka ograda onda, ukrasna, raskošna, kovano gvožđe, jedva se nazire u dnu vrta.  Takav ti je to kraj. Kudoš…Na kraju ulice… Beskrajno zelenilo i livade a u daljini, odista, plave se fruškogorska brda…

Duva neki vetar hladan, ali nebo je plavo kao različak i sunce sija blistavo, aprilsko popodne, kao da nigde na svetu nema nikakvih nevolja.

Posle smo tako tumarajući, zabasali u Borkovac i tu je već druga priča, tu nema konja da se njiskom čuju daleko u dvorištu iza kotobanja, tu su kuće nove, ali tipske, poneka baš apstraktna, ali ipak Sremci su to, uredni i čisti, možeš se osloniti na njih, da će ono što obećaju i ispuniti…Tako taj kraj miriše. Na doslednost i ispunjena obećanja. Tu sam ja odrasla.

pretplata i podrška https://www.patreon.com/aleksandranm