Stojim jutros, rano izlazimo, moj ker i ja, vrućina velika, čekam Dubrovnik da popijem kafu u Gradskoj kavani, čini mi se nisam ceo vek, pred kućom izvesne Sande D. feng šui majstora, Ministarstvo joj dalo sertifikat da je, ej čuj ovo: istaknuta organizatorka kulturnih aktivnosti! Nabijem ih na kurac sve sa tajnim apanažama i prinadležnostima, moja majka ima penziju 27500 dinara, ceo vek gluva učila decu, ima i tri hiljade na 90% invaliditeta, a ova pičketina pušika garant, pušila meku kitu ministru, šašoljila i preplitala, malim jezikom, silikonskim usnama i sisama coktala i gnječila, digla kapiju od čelika kao sef, zapišali smo joj od muke i ker i ja. I kapiju i kuću, da sam mogao da serem, no sam to obavio jutros u klozetu, ja sam urban tip proevropske orijentacije, ne serem po ulici ni za govornicom, eto sad po digitalu tek – tek serucnem malo, fejk je i to, pokenjao bih joj se i na kuću i na istaknutu organizaciju.

I ja sam umetnik, pisac sam, valjda vidiš, pravi i rasan, al sam uvek bio Junak naših dana, nešto svi u klin, ja u ploču, Don Kihot, Pomet, Pilipenda, neki kurac mi nije dao, pa nisam se na vreme angažovao, valjda mi ono malo srca što mi je ostalo i obraza od oca pokojnog mi Radeta i on je bio gorak i čemer mu je pojeo creva i celu utrobu, kad je umirao pacovi su nam kuću opsedali, zato sad kad vidim pacova, smrznem se, a velik sam čovek, mogu volu rep da iščupam i žene me vole , gaće skidaju i kad mi nije do seksa. Naš pisac. Žene tako kažu. Naš pisac. Jebo sam ih.

Cela ta priča sa Sandom D. me je bacila u razmišljanje neko o ženama koje dobro poznajem: ne samo da sam rastao okružen njihovom pažnjom, puno tetaka, baba, majka svetica, uvek sit i ispeglan, nikad ni dlaka sa glave mi nije falila, ako nekad nije bilo nešto u kući, za mene jeste: okretali su se telefoni, nalazilo se ptičije mleko. Kola sam vozio već u četvrtom razredu srednje škole, nije to kao sad, sad svaka šuša vozi, ja sam što zbog poezije, što zbog toga što sam imao imam i dalje osmeh šereta i široka leđa, što zbog auta – jebo dok moji drugari pičku nisu ni videli. Ni nacrtanu.

U žiriju sam nekom književnom, sve žene konkurišu jebo te, pa nije pisanje literarna sekcija, užas jedan, nije ni goblen, sve nabadaju, zrno po zrno. Svaka sanja. Onda piše o nekom malom i čemernom ženskom životu, gutam ne verujem, boje se, pa valjda imaš snagu da se suprotstaviš, vidim vladaju stilom, nije problem, nego sadržina, druže moj. Sadržina. Nije to Danga Domanovićeva da kad napišeš…Snio sam strašan san, svi se u gaće unerede i knedlu progutaju, kao da ih čeka Strašni sud, a ne jedna gorka priča o našim udvoricama, cinkarošima, preletačima i ulizicama. Tuga jedna od života.

Mrdni malo od svoje male pičke, male žene, muka mi je, ne znam da li da ih sve pojebem, da ih utešim il da svakoj izmislim neku nagradu posebno, sastaviću nešto – za preživljavanje. Književnost mora da bude veća od života.

Male žene, mala književnost

A nije ni to.

Pobuni se.

Probudi se.