Krasno blistavo rano jutro posle ogromne kiše. Toliko plavo i puno mirisa prirode, da može da te svojom lepotom preseče na pola, a srce da ti ostane na nekom prašnjavom drumu po kome hodaš. Posle šetnje pod širokim krošnjama bagremova i kestenova, obresmo se Veliki i ja, srećni u polju deteline, pod malecnom pečurkom koja izgleda kao oni špicasti slamni amreli na egzotičnim plažama. Veliki se valja u detelini, ja vežbam. Posle ležimo zajedno ispruženi punom dužinom i gledamo u nebo bez i jednog oblačka.

Robota je srećom, ostala kući. Sunce nije za metal.

Veliki brunda o mojoj književnosti. Kaže da bi me mnogo više čitali, a sigurno bi bila i popularnija, da pišem na primer, o ljubavi

Gledam ga podozrivo, već smo vodili ove razgovore.

Dok sisa jednu vlat trave, on se trudi da mi objasni da su ljudi jako slični psima i da ne vole komplikovane stvari, pa ni priče.

Kaže još, da sam nerazumljiva sa Ai i da Robotu izbacim iz priča, a da njemu ostavim veći prostor, jer je njegov život prava avantura.

Na kraju toliko insistira na tome da mu kažem kada sam poslednji put bila zaljubljena, da uznemireno ustajem iz trave i krećem kući. Pocrvenela od sunca, mumlam da se ne sećam, a u sebi duboko znam da lažem.

Gutam jednu veliku knedlu.

Teško je, nemam vode.