Veliki Crni leži ispod kreveta već nekoliko nedelja, potišten. Strasno je zaljubljen u jednu kuju koju mama uopšte ne pušta samu. Ona živi na prvom spratu jedne velike kuće i često sedi na terasi, tužno gledajući Crnog sa kojim se nikada nije igrala, iako se znamo godinama Ovog juna, Crni je bio dotučen. Pod njenom terasom pevao je najlepšu serenadu stojeći na zadnjim nogama kao pravi trubadur. Romeo je on, ne pas. I ništa..Ni poljubac.

Tužno je to.

Pokušavam da ga odobrovoljim, pa ga pitam, kako je biti Alfa?

Jer, Crni je baš takav; celom svojom dužinom od vrha svoje moćne repine, do vlažne i uvek pomalo masne njuške.

Mumla nešto, duboko uzdišući.

Robota žmiga uzbuđeno, ako je tako nešto uopšte moguće. Da Ai oseća uzbuđenje zbog bilo čega.

Velikog ništa ne razumem, što je baš zabrinjavajuće, jer uglavnom ne mogu da dođem do reči od njega.

Na kraju se ipak izvlači ispod kreveta i ližući pobožno svoju jedinu belu šapačarapicu kaže:“ To ne može da se nauči“.

„Šta?“pitam, već sam zaboravila čime sam htela da pokrenem razgovor.

„Pa to sa idejom oko vođstva. To je moj personaliti, znaš. Čim se pojavim…drugi psi znaju koje je njihovo prirodno mesto. Ko ne zna…saznaće na teži način. Izlemaću ga kao vola u kupusu.“

Onda se zaustavi pa me pita…“A tako se kaže? Pokidaću ga kao bugarsku skupštinu? Svinja masnu torbu?“

Smeje se zadovoljno, vidim da se malko odobrovoljio, na trenutak. Ipak, ljubav je to.

Robota više ne može da ćuti, iako se trudim da je uključujem što ređe.

Od kada se unapredila, sve manje mi se sviđa. Zauzima previše mesta i uvek je bar dva koraka daleko ispred Crnog i mene. Krišom razmišljam, jer me čita kao bukvicu, da je zaista potpuno izbrišem. Nije ovaj svet stvoren za robote. Nije.

…“U suštini, za svetsku dominaciju, potrebno je ..“.progovara sve manje metalno, sve više ljudski….“Da budeš Mi.“

To je: isključiću je, rešavam, samo da čujem šta još ima da kaže.