Ima vec dve nedelje kako sam se vratila iz Beca, a nisam stigla da Vam se javim. Stvari su se zahuktale neverovatnom brzinom; skoro ne znam odakle da pocnem. Mislim, ne bih Vam ni pricala dalje o susretu sa Kupusom da se posle dolaska iz Beca nisu pocele desavati neobicne stvari; bas kao sto je on, Kupus i  najavljivao. Poslovni partneri moga muza su listom poceli da otkazuju saradnju, sto je za posao kojim se on bavi pogubno. Da ne pominjem, da niko nije izmirio ni jedan dug prema njegovoj kompaniji.To bih jos i prezivela,ali cinenicu da je moja najbliza saradnica imala neobjasnjivu saobracajku…To vec ne mogu. I ona je majka dvojice decaka…Ppre neko vece se na nju zaleteo automobil sa zatamljenim staklima iz mraka,kada je izlazila iz kancelarije i na parkingu pokusavala da upali auto. Na srecu, samo je povredila celo, vazdusni jastuk se odmah podigao, a i ona je stavila pojas cim je sela u auto. Ne znam da li je to bio slucaj, ili pretnja upucena meni, obzirom da prilicno licimo…U svakom slucaju, idem u Maderu na ponovni sastanak sa Kupusom…Ne pazim ni sta oblacim,dotle je stiglo.

„Drugarice,prijateljice, kako si mi“, smeska se masno, u medjuvremenu dr.Kupus.

„Kuda ide ovaj svet, ko sve nece biti doktor nauka u Srbiji !?“, pitam se ja u sebi smeskajuci se kiselo. Oklevam sa odgovorom.

Postavljam kontra pitanje:“ I sta si mi ono rekao, na cemu si doktorirao?“

„Ma, na onom Hegelu na kome sam i magistrirao i diplomirao. Ma ne mislis valjda da bih ja imao vremena da se bavim necim dalje, kad je ovo sasvim dobra krava za muzu. Malo prepravio ovde, malo tamo, nesto mi uradili studenti…Znas da sam na katedrama u B… …. i u N… Samo, daleko sam od centra zbivanja i pravog uticaja. A ti si se bas uglavila. Nigde drugde nego u ministarstvu.“ Gladi Kupus svoju retku bradicu.

„Pa znas da nam plate nisu velike“, odgovaram sa osecajem teskobe.

„Ma daj, Vladislava, ti zeno, radis za Srbiju i devizne dnevnice“,smeje se Kupus, gladeci bradurinu i dalje.“Koliko si podigla u Becu?“

„Kako znas za Bec“, zagrcnem se. „Ja niti se slikam ,niti sam bliska saradnica ministra…Ja sam kao neki nezavisni saradnik“…

Kupus me prekida razveseljen mojom nelagodom:“ Ma,draga, zato mi Ti i trebas. Ma ko ce, zeno, posumnjati na tebe, savetnika. Imas mogucnost da svuda zabodes nos, a vidim da si spremna da me i saslusas…Prosli put si bas zurila. Ja cu vinjak,a Ti?“

Uzimam jasmin caj da se smirim i mislim kako nije promenio, ni posle toliko godina i toliko titula, vulgarni i jeftini ukus…Vinjak je i dalje vinjak, a Hegel i dalje krava muzara…Neke se stvari ne menjaju, a ja sam postala medjunarodni obavestajac po pitanjima primene torinskog sporazuma.

Inace, odmah kada sam napustila Kupusa, posle prvog sastanka na kome sam na brzinu srucila jedan sokic zgadjena njegovim insinuacijama i izletela iz Madere u opet kisni Beograd, imala sam los osecaj u stomaku. Da nista nije gotovo, nego da nesto pocinje.

Taj osecaj sam imala i sve vreme boravka u Becu, koga inace ne volim. Potpuno mi je jasno da je Frojd morao tu, u tom gradu, da iskroji svoje sulude teorije. U tom gradu klasicne simetrije i tisine, u kome samo vidis odbljesak velike grabezljive imperije, koja je rasla na krvi pokorenih u proslim vekovima. Kad mislim na Bec uvek pomislim  na Serbrun sa onim obeliskom u njegovoj mocnoj basti kao suludim tripom kica i dominacije.Savrsena ravnoteza i on koji para becko nebo,kao ukradeni falus tudje kulturne matrice, a perspektiva savseno iskrojene ulice.

Posao je bio relativno uspesan, opet je bilo puno oficijelnih obecanja  i finog osecaja da bas mi, kao delegacija, ne znamo sta radimo. Zaista smo lepo ustedeli na dnevnicama, posto je svako spavao kod nekog prijatelja, a naravno, prijavili smo hotele sa cetiri zvezdice, kako i prilici jednoj drzavnoj delegaciji. Samo je ministar spavao rezidencijalno, ali njegovi izvori prihoda inace nisu tema ove price…

Kada se skup zavrsio, u Graben ulici pila sam sjajnu kafu i uzivala u danu bez kise u hladnom gradu koji ne volim. Pazarila sam malo kao nekad Sisi, srebrenine i porcelana, a bogami i nesto Armanija, Gucija,Prade i Versacea (ziveli second hand shop), pa za decake Nike kozne patike za po 30 evra. Koleginice su trcale sa kesama po Marijahilferstrase jureci groznu svetlu ljubicastu koja je carevala po svim izlozima.

Dan je bio skoro savrsen, ali,osecaj mucnine me nije napustao…

Dakle, to je bilo to.Tako. Zvanicno sam prihvatila Kupusovu ruku i postala strani obavestajac. Odatle i mucnina.I skromno se nadam da me necete doziveti kao licemera. Ma i ja sam covek.I majka dvojice decaka. Dvojice.

I sta sad? Divni aprilski dani prolaze, a niko mi se ne javlja. Tajac.

Pre neki dan sam se opet suocila sa bedom i mrakom  naseg grada. Bila sam u kupovini u jednom od mojih omiljenih trznih centara.Ispred mene je bila zena koja je pokusavala da plati racun sa karticom na kojoj nije imala novac.Vracala je predmet po predmet. hleb,jaja,voce,mleko…Na kraju je rekla:Pokusacu sutra ponovo. Svi smo cutali.I prodavacica i citav red kupaca koji se napravio dok je trgovkinja na njeno insistiranje provlacila karticu na 800,700,600,500,300 dinara… U novcaniku je imala nesto vise od 500 dinara. Racun je u startu bio 1600 dinara…Znala je od samog pocetka. Sta je htela? Da se neko sazali na zenu u Moninom koznom mantilu?I plati racun?! Ili se nadala da u nekom nevidljivom poslanstvu pakuju novac za zene u nevolji i salju im na racune?! Pokrivaju minuse?! Stajali smo posramljeni.Niko se nije bunio.Kada se tuzna kupovina zavrsila, a ja stigla na red, trgovkinja me je samo tiho upitala? Imam li ja novca na racunu? Pretpostavljam da imam, rekoh,a sa zebnjom pomislih na Kupusa i na to da mogu brzo da izgubim sigurnost.Presedose mi tirkizne carapice i vesic u istoj boji, koji sam kupila na akciji.Dok sam se vozila u autobusu,opet sam slusala onog sto peva Zdravka Colica. Sada sam se smejala sa olaksanjem.Nisam se nervirala. Njegovo ludilo je bilo skoro utesno u odnosu na oluju koja je besnela u mojoj glavi…

Stalno imam utisak da me neko prati. Ispred nase zgrade je automobil slican onom kakav me je vozio u Maderu…

Skoro isti takav je i ispred ministarstva, sa drugim tablicama,samo…Posle te voznje sa tirkiznim stvarcicama u kesici, pokusala sam da pobegnem…Odjurila sam opet na Usce, zadrzala se par sati.Cula se sa prijateljicama,pozvala ih na kafu.Popila je. Isla po prodavnicama. Muz i sinovi nisu prestajali da me zivkaju. Muz ce mi do kraja pomisliti da imam neku aferu.Kada sam izasla iz usca, bio je vec mrak…I bas sam odahnula, kad…Kraickom oka…Onaj isti automobil, koji me prati, kada sam u kucnom izdanju.

Ovo cekanje me ubija.

To vece sam pekla sjajnu curetinu za veceru koju sam posluzila momcima sa tartar sosom (bila je malo suva), tostom i krastavcicima.Svi smo se opustili i puno se smejali…A onda je zazvonio telefon…