Tako, dok si me premeravao,
nemerljivu,
zaboravljao zaboravnu
nezaboravnu
dok si me sekao
mrvio, lomio, topio,
kidao, preko ramena poruke slao,
preko dupeta lagao,
metaforično se izražavao,
meni sa metonimije,
hiperbole i kosmičke alegorije,
meni majušnoj, meni prevelikoj,
meni u suzama
strahovima
užasima
meni Jovanki od Arka
i Papisi
i Marini Cvetnoj, ne onoj živoj,
o mrtvima sve najlepše,
živima ništa, samo šipak,
meni život je stao.
Jao.
Bolje da si me voleo.
Pa onda uzmem
okuku reke,
decu,
osmeh,
jedan mali kišni oblak,
udahnem vazduh, dokle mogu,
šargarepu i luk i malo mesa,
paradajza,
u rernu da stavim
da pečem, kuvam, dinstam, malo mesim
da miriše na bosiljak i šareni biber,
vanilu, med i cimet
da život ipak, ipak, ipak,
može da se živi.
Leave a Reply