5.

„Sada kada sam Vas upoznao, shvatio sam da su sve o Vama izmišljotine. Nećete preživeti Godzilu. Trebaće Vam sponzor“.

Spustila sam flašicu, a da sam tek dotakla grlić. Žedno sam se oblizivala.

„O čemu govorite“? Pitala sam domaćina, koji mi je sad kada sam prestala da se plašim, izgledao manje kao hijena, više kao vuk. Popila sam gutljaj vode. U telu mi se rascvetalo hiljadu cvetova. Obrisala sam krišom suzu u kraju oka.

„Pa znate, osim što se kladimo u to ko će biti pobednik, velike i male kompanije preko svojih ljudi angažuju igrače da budu deo njihovog tima. Noseći njihovo ime, reklamiraju brend. Ovde sa nama su letači iz najudaljenijih kutaka svemira. Niko nije usamljen. Svi rade za nekoga“.

Bila sam prilično iznenađena. Ovo je bila era kapitalizma o kojoj sam samo čitala. Na Zemlji je bila davno napuštena, još onda kada su krenule velike migracije. Grupe su se brinule za potrebe svojih ljudi, kao nekakva horda, krdo, šta li. Velike humanitarne organizacije su jedva egzistirale, kao i eksploatatori. Sve je bilo, manje ili više, iskorišćeno. Rudna bogatstva, mora, energenti. Sve.

Živelo se od danas do sutra.

Ovde je dakle bilo šta da se eksploatiše, pomislila sam sa nadom.

„Osim toga,“ nastavio je moj domaćin, dok su se par njih zainteresovano muvali oko nas,“sad kada sam vas čuo, tačnije kada Vas je čuo moj čip, jasno mi je da ste potpuno sami ovde“.

„Godzila je velika, i nije mesto za samu ženu, posebno ne svežu, sa Zemlje, poput Tebe“ dobacio je jedan rogonja koji je sedeo za šankom. Domaćin ga je nestrpljivo ućutkao, mašući rukom:“Neki su se već reklamirali da radiš za njih, a potpuno je jasno, igraš samo za sebe. Uzmi lulu, pa ćemo nastaviti kad se opustiš“.

„Kakvo pušenje“, rekla sam tiho i zabrinuto, „neću više liznuti opijum. Treba mi trezna glava, ako hoću da preživim“. Nisam bila budala, valjda.

A onda sam šapnula još tiše, na uvo domaćina, „Gde i kako mogu da nabavim oružje na Godzili“?

„Tu su predstavnici i Unlimited Korea i Reunion Star West, pa pogledaj sama“, profrktao je domaćin.

„Previše se očekuje od mene,“ pomislila sam, popivši flašicu vode konačno do kraja.