Iako je bila lepa i pametna, njen život nije bio ni malo jednostavan. Uvek na oprezu, uvek okružena dvorskom kamarilom. Neki su govorili da je veštica i strašno je napadali. Posebno kad se istakla.  Išla je u misiju sa Jevgenijom da opravda  budućeg despota, koji je bio na dvoru sultana Bajazita optužen za neverstvo i planiranu izdaju.

Prema nekom ambicioznom monahu, koji je kasnije otišao za Rusiju i tamo postao episkop, ova misija dve monahinje i udovice, pored opravdanja za mladog despota, imala je još jedan cilj: izmoljenje i prenos moštiju Svete Petke iz Trnova u Bugarskoj u Srbiju. Sultan je to velikodušno dopustio, videvši u tom činu samo verske motive. Ali ona i Jevgenija su imale nešto drugo u vidu: Sveta Petka je, naime, hrišćanska Demetra, zaštitnica zemlje, svih useva i plodova koje daje zemlja. Sebri  koji su u tim ratnim vremenima bežali sa zemlje, naglo su prestali da to čine, kada su mošti Svete Petke prispele u moravsku Srbiju.

Ma, dobro, možda se ne bi ljutili toliko na nju, da sa sobom nije vodala i jednu babuskaru. Izuzetno blagoglagoljivu, ali smrdljivu preko svake mere, koja ju je informisala o novostima na dvoru, i koju je ona, gazdarica, povremeno tukla, kada bi se ova isuviše usmrdela. Čupanjem za kosu i bubocima. Ponekad šamarom. Da se razumemo, niko se nije baš često kupao, ali je babuskara baš preterivala. Iako je bila skoro nečujna u kretanju, uvek su svi znali kada bi im se našla za ledjima, toliko je smrdela. Istina je da se u ovom periodu garderoba nije prala često, ali se o donjem vešu vodilo računa. Inače, što se donjeg veša tiče, dok su muškarci nosili duge gaće i neku vrstu potkošulje,  naša junakinja je bogami, iako je bila monahinja, nosila i grudnjak i gaćice, koje je menjala bar jednom mesečno, a po potrebi, za praznike i veliku liturgiju i češće. Obzirom na njenu poziciju, ponekad je sebi dopuštala i ekstravaganciju u vidu popuno strukiranih haljina sa milion srebrnih dugmića, sa rukavima tako dugačkim da si u njih mogao da smotaš i jatagan i svitak pride. A našlo bi se mesta i za neki kondir opervažen suvim zlatom.  Te haljine su visoko podizale njene sise, koje bi štrčale kao i vrhovi njenih cipela koje su se završavale škorpionovim repom, ili ovnovskom rogovima na štikli, u zavisnosti od sezone.

Bila je vidovita, iako je bila zrikava. Nisi to mogao da primetiš tako lako. Bila je to neka unutrašnja zrikavost od koje joj ni jedna slika nije bila jednostruka, pa je sve u što bi gledala videla duplo, a kad bi se zapiljila, govorili su, urokljivim očima, bilo je i gore. Bio je to jebeni kaledioskop, a ne slika. Posle je našla neko sokoćalo, pa je zurila kroz njega, što je doprinosilo tome da je još više olajavaju. Oko bi joj bilo ogromno, a pošto je staklence držala dugim tankim prstima i pridžavala šiljatim noktom ofarbanim u zeleno, od bilja kojim je bojila nokte…

Nije joj bilo lako. Od hladnoće je često sakupljala svoje skute i rukave, štiteći se od zlih slutnji samurovinom i zecom. Usne su joj uvek bile pomalo ljubičaste, a žar ptica koju je nosila kao broš je izgledala kao živa, dok je podrhtavala. Videla je propast carstva, kao što je nekad videla propast svoga nikad prežaljenog muža. Zato bi rano ujutru, kada bi noću isplakala oči, kristale  i bisere vezla u svoj tekst za koji se spremala da ga završi, onda kada je trebao da bude gotov. Nikako pre ili kasnije.

U Srbiju je osim mošti svete Petke, modnih trendova i političkih odluka, donela i pelotu, za kojom je dvor poludeo, kao i običan narod, kome su, da ne bi gubili vreme, zabranili da je igra, pa je ona to, kao i svaka prosta svetina, radila krišom. Pelota se igra tako što se lopta udara golim dlanom, bez ikakve vrste zaštite, tako da nije retko da ruka otekne od udaraca. Lopte koje se koriste imaju između 100 i 105 grama, i prava su remek-dela zanata: sastoje se od jezgra od kaučuka, prekrivenog koncem od vune kojeg opet prekriva koža.. Igra se na kratkom terenu ili jedan na jedan ili u parovima. Koliko je radosti ona dvoru donela! Svi putnici namernici koji bi došli sa svih strana sveta, krstaši, pogotovo, išli su sa njom da se vide i sa njom izrazgovaraju. Kažu da se je jednom prilikom u Dubrovniku, srela i sa grupom Vikinga, koji su joj doneli nešto kukuruza, pa su polako, sa žira, hleb počeli da spremaju i na drugi način.

Bilo je još 300 udovica u susednom manastiru, osim nje. Srbija je bila pusta, šumovita i tajnovita. Svi su se krstili i levom i desnom rukom, kada su njoj dali u amanet da vodi i prepisivačku školu. Ona nije koristila pero za pisanje. Njene tekstove boje skerleta i purpura je vezla zlatom. Koristila je istina, dugačak štap u školi. Zato se verovatno i ne zna kako je umrla.