https://aleksandranm.wordpress.com/2017/06/24/velika-zemlja-ruka-boga-2/

Na zemlji, pokretačka uloga evolucije se davno usporila. Ovde, na Godzili, evolucija se desila u jednom  makromutacijskom skoku. Sa spuštanjem svemirskog broda na pesak Godzile. Bilo je nepojmivo. Prvo su otvorili kovčeg sudnjeg dana. Onda su pokrenuli velike oluje. Potop je trajao jedan tren, činilo se, a pesak Godzile je bio pokriven novim vrstama koje su bile nakaradni spoj zemaljskog semena sa ljubavlju čuvanog za novu zlatnu zoru i vanzemaljske civilizacije koja je sve zatrovala. Bilo je jasno kao dan, u bojama moga novog doma, da su neki zemljani služili novu silu i da se ništa nije desilo slučajno. Ustanci i Nort Koreje i Westa su ugušeni u krvi, momentalno. Sve narodne vođe eliminisane, zajedno sa njihovom decom i ženama. Planetom je vladala nova sila, moćna i neumitna, koja je lako menjala svih 13 dimenzija i stvarnost oko nas. Nekada si mogao zaspati u gustom pasatu ljubičastih trava prepunom života, a probuditi se na ledniku, uz vrisak, dok ti je ogroman stranac nalik škampu proždirao nogu.

Zemljana je ostala šačica. Ona ista koja se spremala da se bori u korporacijskim igrama.

Sad je ta grupa trebala da spase svet od velikog i moćnog neprijatelja, a da ni čestit hoverkraft nije imala.

I ja sam bila živa, a ruka me je, ona bionička, jako žigala, kao da je to moguće.