Srećom da sam imala šaku, jer borilačke veštine nisu pomagale. Prodor na brod je bio tako silovit i moćan da smo bili blokirani. Pokolj: bilo je to nakraće što bih mogla da kažem. Tako silovito i ubistveno ništa nisam videla na Zemlji. Kada sam konačno povezala šaku sa matičnom silom broda na njemu je bilo svega nekoliko preživelih. Alfa je bio raskomadan u prvom naletu vanzemaljaca. Bilo ih je užasno mnogo, a nas ne dovoljno. Bili su željni i gladni nove planete, pravi uzurpatori. Kidali su naše ljude kao mladu pilad na klanju. Nekada davno, na našoj planeti. I mi smo bili hrana, mislila sam užasnuto, boreći se na smrt sa neprijateljima.

Na kraju, ostali smo nas nekolicina. Kada sam povezala ruku sa brodom, on je dobio naglo ubrzanje, a mi smo kroz vreme pobegli od neprijatelja. Uspeli smo da uništimo tragove za sobom. Brod je leteo kroz prostor vreme brzinom većom od ikada zamislive. Pitala sam se gde će nas to odvesti, iako sam upisala koordinate naše majčice Zemlje…

Inpu je imao nadogradnju psa umesto glave, mislim da ga je to spaslo. Bio je sjajan lekar i umeo je da izleči svakoga, sem mrtvih. Plakala sam kao kiša za Alfom kada je brod konačno usporio u nekom vremenu, neznano kom u blizini Zemlje. Horus je imao par moćnih krila koja je vrlo uspešno koristio dok je jezdio nad nebom Velike zemlje u potrazi za neprijateljima. Za vreme borbe ga nisam videla. Koliko sam shvatala bio je kukavica i po svemu sudeći i sad je uspeo da se provuče sakrivši se negde na brodu.

Prebrojavali smo se.

Bilo nas je ukupno sedmoro. Četiri muškarca i tri žene.

Brod se zaustavio iznad Zemlje.

Skoro smo stigli kući.