8 kilometara severno od Gize, počela sam da gradim prvu piramidu. Abu Rawash je bio idealno mesto za stvaranje novog sveta. Onakvog kakav smo nas sedmoro, smatrali da treba da bude. Bez hordi u budućnosti, spreman da dočeka vanzemaljce u svakom, neprijateljskom obliku. Iako sam bila žena, a Egipat je voleo žene, to što sam imala veštačku šaku me je zauvek odvajalo od njih. Bila sam živa boginja, a to nikako nije bilo lako. Uvek me je neko pratio. Nikada nisam bila sama, ni kad sam vršila nuždu, ni kad sam vodila ljubav.

Gradnja piramide je bila i politički gest u vremenu kada smo nas sedmoro ujedinili Gornji i Donji Egipat. Zemlja je bila bogata i plodna, deca su učila matematiku a ne magiju i budućnost je izgledala kao da će biti idealno promenjena. Htela sam da zaborave na lep način kako sam eliminisala Djefedrea sina i naslednika Khufua. Mali je bio podlac, glup i halapljiv, ljudožder, ali ga je krv vezivala sa poziciju faraona. Ipak, nije ga bilo moguće zadržati, jer je svet vodio u onom pravcu u kome nismo hteli da se kreće. Razjedinjenosti i ratova. Vladala sam tim delom Egipta kratko, samo dok nisu stigli novi naslednici iz porodice. Više sam volela senku. Dali smo im staklo, hartiju, geometriju. Mislili smo da je to dovoljno.

Setila sam se budućnosti u kojoj se smatralo da ta piramida nikada nije dovršena, ali je istina bila da sam htela nešto na brdu, za pamćenje. Htela sam da gledam jedno sunce. jedan mesec i jednu reku koja je lenjo plovila ostavlajući divan plavi trag u dubokoj i sočnoj zelenoj travi.

U kosi sam često nosila lotosov cvet.

pyramides-OKmath

A megalite, megalite smo i ovako dovlačili našim svemirskim brodom.

Često sam noću ležala na otvorenoj terasi i slušala šumu.

Znala sam da ne smemo da ostanemo dugo u Egiptu i da ne smemo da dozvolimo da otkriju da smo obični ljudi.

Svet bi onda zaista bio izgubljen zauvek.