Meni su se uvek najviše dopadale skoro zaboravljene veštine dalekog Istoka.  Vežbala sam stalno na brodu, očekujući neizrecivo, moj Pentjak – silat koji nikada nije bio predmet posebnih duhovnih spekulacija, niti privilegija svešteničkog staleža. To je bila javna veština odbrane, borba protiv neprijatelja. Nastala u močvarama, džunglama, pustošima, bila je način da se pojedinac odbrani od zveri, od neprijateljski nastrojenih suseda, od bilo kakve opasnosti. Veština je nastala iz težnje da se preživi i opstane u surovim i negostoljubivim uslovima, čak kao intuitivno, instiktivno, poslednje sredstvo odbrane fizičkog integriteta i imovine, često i života. Na pentjak – silat se najbolje može primeniti teza pojedinih teoretičara borilačkih veština, koji njihovo generalno poreklo vide u čovekovom primarnom nagonu za preživljavanjem, nagonu za samoodržanjem. Kao veština realne borbe, pentjak – silat ne poznaje pripremnu tehniku u vidu zagrevanja i slično, jer se smatra da pojedinac neće imati vremena niti prilike da se pripremi odnosno zagreje kad mu zapreti realna opasnost, već mora da joj se suprotstavi takav kakav je zatečen.
Postoji još jedna razlika između „klasičnih“ borilačkih veština i pentjak – silata. U tradiciji, ali i u istoriji (japanskih) borilačkih veština, rad na tehnici veštine je poseban rad, ima ritualni uvod i završetak, odvija se po strogim pravilima, studiozan je i unapred planiran. Pentjak – silat je mnogo bliži improvizaciji. On se vežba svuda, po stenama, planinama, na putevima, pri čemu se tehnika adaptira postojećim uslovima.
Ovakav pristup veštini najuočljiviji je u tehnici, koja je maksimalno adaptirana podneblju, standardnoj građi stanovnika (niži rast, vitkost), primeni u svim uslovima i, pre svega, svojoj osnovnoj nameni – odbrani od realne opasnosti. Ovde je ona bila sirova i okrutna vanzemaljska. U ovoj veštini koristile su se najviše ruke: sve površine pesnice, prsti, bridovi šake i dlanovi. Naravno, najveći problem je bila brzina koja mi nije bila zadovoljavajuća, pogotovo jer se gravitacija Velike zemlje ipak razlikovala od one, zemaljske, pogotovo sad u svemirskom brodu u pokretu.
Neki poznavaoci ove veštine tvrde da svaki od elemenata tehnike ima neki ekvivalenat u prirodi, bilo da predstavlja neke od pokreta svojstvenih životinjama, neki od čovekovih pokreta pri svakodnevnom radu i sl., pri čemu se, doduše neeksplicitno, koristi princip maksimuma energije, a ti „prirodni pokreti“ su obično vrlo pogodni za brza i snažna energetska pražnjenja. Imrovizacija, snalažljivost, adaptiranje na realnu situaciju – suština je tehnike veštine, tehnika kojoj je prvenstvena namena odbrana i nju eksperti tako i prezentuju, uvek u akciji, u borbi, u realnoj situaciji. Stoga je jedan deo tehnike veštine orijentisan na odbranu od hladnog oružja koje poznaju domoroci, a to su dugački noževi, kratki zakrivljeni mačevi-bodeži i slično,  što se od ovako praktične veštine može i očekivati.
Dodirne tačke valja tražiti u samoodbrambenom momentu, oponašanju prirode, tokova pokreta životinja, drevnim verzijama veština, dok su razlike na drugim poljima sa drugim veštinama više ili manje prisutne, što, naravno, ne znači njihovo potenciranje već uočavanje u ime potpunije informacije. Odsustvo filozofske osnove, izuzev neke rudimentarne povezanosti veštine sa pojedincima, vidarima, travarima, vračima, kao i isključiva odbrambena namena, činile su ovu veštinu vrlo specifičnom, a meni su svakako predstavljali olakšanje, jer svakako nisam bila vernik, a ni filozof. Uz to silno me je bridela jedina nadogradnja koju sam imala: jedna veštačka ruka o kojoj sam već pričala.... Dok sam još živela na Zemlji, onoj staroj, jedno vreme sam bila ratnik, čime se ne ponosim. Bilo je to davno.  Zato sam i otišla. Videla sam kraj jednog sveta. Videla sam kraj jednog velikog dela Afrike i njenog bogatstva. Učestvovala sam u uništenju Balkana. Na planinama Perua, u Belim Kordiljerima, tako visoko, visoko sledeći tradiciju gerilskog ratovanja, još nekad davno Gusmana i njegovih sledbenika kada su započeli rekonstrukciju Komunističke partije. Polukolonijalno i polufeudalno društvo su pokušavali da preurede nasiljem. Alfa i omega Gusmanove ideologije je bilo marksističko – maoističko stanovište socijalnog poretka, zasnovanog na stalnim konfliktima. U skladu sa maoističkom doktrinom,  videli su nasilje kao prirodan i neizbežan fenomen, kao manifestaciju sukoba. Dakle, nasilje nije bilo samo sredstvo rušenja nepravednog i iskvarenog poretka, već i način dolaska do bolje budućnosti u kojoj bi ugnjetavani i marginalizovani postali građani jednakih prava. Prevarili su se. Preteče kompanija overlordova i Westa i Koreje su još tada planirale dominaciju. Unajmljivali su plaćenike da uništavaju stanovništvo, onako kako su velike ekonomije jele prirodna bogatstva, eksploatišući ih. Posle jedne akcije, koje se gadim, na najvišoj tački Belih Kordiljera, Uaskaranu, unajmila sam lokalnog vodiča da mi pokaže lepotu. Sam vrh Uaskaran obrastao je sa preko 800 različitih biljaka, podeljenih u preko 100 zasebnih vrsta. Zraci tropskog sunca omogućavali su da na ovim visinama  uspevaju mnoge cvetnice među kojima ima najviše orhideja i bromelija. Tamo je  rasla i jedinstvena vrsta planinske bromelije pod nazivom puja. Ovo je bila fascinantna biljka čiji cvetovi mogu narasti do10 m, što ovaj cvet čini najvećim koji postoji na  Zemlji. Puja je vrsta cveta koji može da živi i do 100 godina. Lokalno indijansko stanovništvo poznaje ove zabačene visinske predele kao svoj džep. Oni tvrde da pojedine vrste cvetova cvetaju izuzetno retko, na svakih 8-12 godina. Zadivljujuće je da ove biljke imaju povezan bioritam, cvetaju u isto vreme, razvijaju se istom brzinom i na taj način pomažu sebi proces oprašivanja i razmnožavanja. Bilo je vreme cvetanja, leto i htela sam da vidim Puju. Penjući se na jednu stenu, pala sam u ledničko jezero u podnožju. Dok sam se preturala, potpuno sam smrskala kosti jedne šake, izazvavši mini lavinu kamenja koje se prevrtalo zajedno sa mnom. Bilo je bolno, ali nije bilo strašno. Pošto je bila u pitanju leva šaka, a ja bila plaćenik u svetu u kome se moglo kupiti šta si hteo, dobila sam bioničku šaku. Moja levica je mogla dakle, da živi i bez mene. Dok sam je gledala, postala sam svesna, da će mi sigurno uskoro opasno zatrebati.

I te kako.