Podne u centru Zemuna. Idem na pijacu subotom od svoje pete godine. Mislim da se ne bi ni preselila iz Rume za Zemun, da je pijaca bila pih.  Oktobarski dan, opalo zlatno lisce šušti pod stopalima.Ispred zgrade opštine svadba. Mladoženji, koji je širom raširio ruke cigani sviraju na uvo. Pre neki dan smo, dok smo pili jutarnju kafu, moj sin i ja gledali Leoneovo remek delo iz 1966. Dobar loš zao sa tom istom muzikom Morikonea. Mladje ja je bilo oduševljeno filmom kao i ja koja sam ga zaboravila. Komentar se ticao poetke filma. Kaže, kaubojci i sci fi su isti. Gledam mladu koja, kao ni svatovi, ne prati mladoženju, dok Cisko Kidu preko fona, puštam cigansku verziju Morikonea. Mladoženja i dalje slavi za sebe.

Mislim kako je Dilan dobio Nobela. Mislim, i Ceca na sajmu knjiga je isto.

Od sada ništa više u književnosti neće biti kao pre.

Nobel je kriv.

U povratku svraćam na Muharu u čuvenu zemunsku staru i neuglednu poslastičarnicu u Glavnoj ulici, sa najuglednim kolačima u našem ataru i kupujem 100 grama Makaronsa. Odmah, na ulici, jedem tamno i duboko plavi, pun fila od crne, mračne čokolade. Padaju prve kapi kiše. Dižem glavu, na obraz mi pada nekoliko kapi. Na jeziku i nepcu mi  bogati ukus kolača.