Inspektor Petronijević je nevoljno krenuo ka sobi na kraju svetlog i sasvim pristojnog hodnika novog dela KBC Bežanijska kosa. Provukao je ruku kroz proređenu kosu, mahinalno se uhvatio za bolnu nogu koja ga je mučila već danima, naročito po ovako krasnom suncu, udahnuo vazduh i…Ušao.

Nije kucao. Policajac zadužen da čuva sobu je tek malo skočio sa stolice na kojoj je sedeo za pozdrav. Prepoznao je šefa, naravno, ali je bio vikend i nije bio voljan da dežura. Mrzovoljno se vratio surfovanju po fonu, ni socijalne mreže ga nisu zadovoljavale. Mislio je na onu malu od sinoć. Eh.

Čovek je ležao sasvim nepomično, tupo zureći u plafon. Bio je umotan od glave do pete u zavoje, koji mu po svemu sudeći, nisu bili neophodni. Izgledao je sasvim dobro, lice mu je naime, bilo otkriveno.

Petronijević, koji je bio dobar đak i student kao mlad, te ljubitelj fantastike takođe, opsovao je u sebi šokiran: „Jebo te, kakav je ovo Dorijan Grej!“

Vrtelo mu se u glavi:“Šta je ovo koji moj? Šta je ovo?!“

Nakašljao se:“Gospodine, danima odbijate saradnju sa nama. Da li ste možda izgubili pamćenje? Ili se pravite? Znate da je to bio pravi masakr? Četiri muška leša pored Vas! Svi bez otisaka prstiju, izvađenih očiju i zuba. Nikakav identitet..

Šta ćemo sa Vama? Da Vas stavimo u ludnicu, pitam se…“ Sada je već mrmljao sebi u bradu uzimajući telefon i teško se strovalivši u stolicu pored kreveta. Pogledao je sa tugom u šumarak oko bolnice koji je virio kroz prozor. Učinilo mu se da je video u granama i jednu naježenu vevericu. Sve je plamtelo u najlepšim bojama jeseni.

Nepoznati se, na pomen psihijatrijske ustanove trgnuo: „Ne, samo to ne. Ne mogu više“.

Petronijević ga je pogledao sa zanimanjem: „Već ste bili tamo?“

„Mnogo puta“, jeknuo je pacijent.

Petronijević se kiselo nasmejao, dok ga je noga žigala sve jače: „Verujem da je to mesto najgore moguće. Da li ste spremni za saradnju?“

Pacijent je ćutao.

Petronijević se sa nelagodom opet zakašljao: „Znate da ste bili mrtvi kada smo vas našli? Ribe su već počele da Vas jedu!“, neumesno se našalio. „A prsti na rukama su vam skroz izgoreli, ne znamo ko ste. Čudna kombinacija vatra i voda, zajedno, baš ste nekom skrivili…“

Pacijent ga je pogledao sa bolom u očima.

„Da, bacio sam se u Dunav, pošto sam se zapalio“

Petronijević ga je pogledao sa zanimanjem i strepnjom: „A da mi ipak pozovemo psihijatriju?!“

„Hteo sam da umrem“, rekao je pacijent tiho.

„Svako ponekad poželi to“, rekao je Petronijević sa gorčinom setivši se Vesne i njene hladnoće.

„Ja nisam do sada“, rekao je lik uzdahnuvši. Menjao se pred Petronijevićevim očima. Rastao je i bivao sve zdraviji.

Petronijević je sa nelagodom protrljao oči: „Jebem ti, mora da haluciniram. Nisam na odeljenju za narkotike već sedam godina“.

Da bi se zaposlio, uzeo je, mada su sve kolege beleške unosili u Oppo R15x, malu crnu beležnicu i prekrasnu pozlaćenu hemijsku olovku sa znakom jedinice kojoj je pripadao. Dobio ju je od kolega za deset godina službe. Petronijević je bio, osim što je bio dobar student nekada i old fashion momak.

„Hajte da počnemo“, rekao je poslovno:“Recite mi jasno i glasno vaše ime i prezime i datum rođenja“.

„Ja sam Johan Volfgang fon Gete. Rođen sam 1749. godine u Frankfurtu na Majni. U Nemačkoj“, tiho je rekao pacijent.

„Znam gde je Frankfurt“, urliknuo je Petronijević dok ga je sve žigalo.

nastavak ovde

treći deo ovde

kraj