Napomena : Veliku zemlju možete pratiti u nastavcima ovde 

prethodni nastavak ovde

Žmurila sam čvrsto.

Lažem.

Pravila sam se mrtva kao sa medvedom, nekad davno na Aljasci:

Kada sam u vojnoj bazi na Aljasci naletela na mrkog medveda, pružila mi se prilika da teoriju PRAVI SE MRTAV isprobam i u praksi.

U pitanju je zapravo bila mečka sa dva mečeta, koja me je najpre oborila, a zatim podigla i opet bacila na zemlju. Nakon toga me je još nekoliko puta potkačila svojim moćnim šapama, dok sam sve vreme ležala sklupčana u položaju fetusa, ne puštajući od sebe ni glasa. Takvo ponašanje mi je tada, po svoj prilici, spaslo život. A i mečki i mečićima, na njihovu sreću.

Nekad ne treba uzvratitit nasilje nasiljem. Ona je čuvala svoj porod, ne ja.

∗∗∗∗∗∗

Jedan muškarac me je snažno šutnuo nogom. Jeknula sam.

U blizini sam čula kako tuku nekog drugog. Pucale su kosti, a zapovednički brutalan muški glas je urlao: „Kretenčino, ne možeš izaći iz grupe sad kada nam je potreban svaki čovek. Ej čovek, a ne ona čudovišta koja prete da nas istrebe!“ „Kad si sa nama, sa nama si doživotno! Ustaj pičko“, čuo se drugi, tiši i odlučniji glas, takođe muškarca.

„Ovaj drugi je vođa“, pomislila sam i jače stegla oči.

Čulo se koračanje i tapkanje sa režanjem i u mom pravcu. Bilo je sve bliže, a ja sam zažmurila što sam jače mogla. Kao da sam tako mogla da pobegnem, pomislila sam žalostivo.

„Crni, veliki Crni, gde je on“ setila sam se uspaničeno. Toliko sam se uplašila da sam se naglo uspravila.

„Dakle, probudili ste se“. Pored mog kreveta, koji je izgledao sasvim regularno, onako po zemaljskim pojmovima dvadeset prvog veka, sedeo je moj Crni, koji je kada je video da sam budna, počeo sasvim da balavi, srećno, kao svaki veliki crni pas.

Glas je pripadao, po svemu sudeći, ćelavom i bledom muškarcu koji je imao veze sa medicinskim tretmanima, obzirom na azbestnu uniformu koju je nosio. Mogao je sa njom hladno da izađe na bilo kakvu temperaturu napolju. Visoku ili nisku, svejedno.

Uplašila sam se druge dvojice koji su neverovatnom brzinom doleteli do mog kreveta, ostavljajući jadnika koga su mlatili u onom drugom.

Pomislila sam sa strepnjom šta će biti sa mnom, kada tako mlate bolesnike u bolnici!

Nakašljala sam se i hrapavim prepuklim glasom prošaputala:“Ovo vam je novi tretman?“

Jedan od one dvojice, bradati debeljko sa ručerdama mesara, Bad Spenser lično (strašno je ličio), mi je gurnuo cev najveće pištoljčine pravo u usta, do grla:“Dama je šaljiva, a?“

Drugi je bio vlasnik tišeg i odlučnog glasa, koji me je gledao sa toplinom i osmehom u oku. Nije imao noge i kretao se zaista lebdeći iznad zemlje, nekom finom mašinerijom vrlo delikatnom:“Pusti je Bad, vidiš da je u šoku“.

Grmalj je poslušno izvadio pištoljčinu iz mojih usta, mumlajući.

Uhvatila sam se za grlo, jer mi je cev u ustima izazivala nagon za povraćanjem. Ipak, morala sam da se nasmejem. „Zaista se zove Bad? Gde sam ja ovo, u Holivudu sedamdesetih, dvadeseti vek? Neka skrivena kamera?“ Pomazila sam Crnog, koji je veselo cvilio, onako ogroman, pogledavajući besno u Bada.

„Možete samo da sanjate“, rekao je azbestni, „Mada smo i mi voleli stare filmove“.

„Godzila, napad stranaca i dalje.“ Dodao je Bad žalostivo.

„Tu smo da spasemo svet,“ dodao je lebdeći.

„Šta, MI treba da spasemo zemlju!?! upitala sam zabrinuto.

„Jebeni Čarobnjak iz Oza“, pomislila sam ljutito.

I dalje sam se svega sećala.