Jutro nije donelo olaksanje. Naprotiv. Dan je pretio da bude gust i snezan. Leden i dalje. Meni je mucnina lezala na grudima kao tmasta smola.

Posle neverovatnog dorucka dostojnog rudarskog kopa, moj ludi i ekscentricni haker Vlada i ja smo krenuli za Cikago. Sekretar naseg domacina nam je potvrdio da smo vec sutra dan dobro dosli u kuci cuvenog dilera umetnickim delima Midwesta, koji je bio poreklom iz nasih krajeva.

Na poklon sam dobila malo krzno koje je licilo na Jeleninu stolu. U njoj sam stopirala one zlosrecne noci u Temisvaru, kada sam srela Todorova. Bio je to divan nerc, utesan prilicno. Skup i redak poklon.

Domacin mi se bledo i suvo osmehnuo kada sam mu zahvalila, odmahujuci rukom. Gledajuci u moju kratku kosu, zapitao je: „Kako mislite da prezivite nasu zimu, tako nezasticeni?“

U sustini, od svih predrasuda koje sam imala o Americi, mozda je najvise vozila ona o tome kako je u njih vreme novac. Svi koje smo upoznali su naprotiv, izgledali kao da imaju sve vreme ovoga sveta na raspolaganju. Ili su samo imali dovoljno novca, nisam sigurna.

Nas domacin nam je uputio jos jedan poziv za ostajanje kod njega i taj dan, sto je za Vladu i mene bilo previse. Ta memorijalna atmosfera, artificijelnost, vetar, ogromna kuca, invalidska kolica, nisu bili nasa energija, bilo je jasno.

Oboje samo sa olaksanjem seli u nas iznajmljeni auto.

Slusali smo Doorse. Back door man, yeah. Uzivala sam.

Po hiljaditi put; jebo bivseg muza i mracne snove.

Life is beautiful, zar ne?

Dobro jutro, Ameriko.