Ovih dana su me jedan film i jedan tekst na blogu podsetili na mladost i razloge zbog kojih sam se sama upustila u avanturu zvanu Pišem, dakle postojim.

Ništa epohalno i veliko.

Kada sam bila sasvim mala svaki dan sam sa mikrofonom napravljenim od hulahop loptice (najbliže što sam našla među fotkama) pevala na basamacima koji su u bakinoj kući premoštavali prostor izmedju dnevne sobe i letnje kujne. Jednom sam toliko urlala, imitirajući Evroviziju, da sam pala na glavu. Mislim da su posledice evidentne i danas. Jedna strana čela mi je čvorugastija od druge.

Moja mama, Mileva, strasni zanesenjak i veliki čitalac, ljubitelj holivudskih zvezda i Prohujalo sa vihorom i Orkanskih visova, nije dobro čula, pa me je stalno vodila da gledam strane filmove u bioskop. Mislim da sam u životu odgledala sve glavne filmove sa svih svetskih lista, i one avangardne i nezavisne i male produkcije, kasnije naravno…

Moj sin je inficiran još onda kada je u bioskopu Vuk, sa nepune dve godine, a pre petnaestak, otišao da iza srebrnog platna vidi ko to tamo peva. Sinoć je otišao sa neke žurke u osam sati jer je imao dogovoreno snimanje nekog filmića koji pravi.

Sinoć u to vreme sam tek izašla, što je sasvim progresivno za moj uzrast. A i bila sam na mestu koje se must see .

Moj pok. otac Rade je bio građevinac, a njegov rodjeni brat arhitekta, koji mi je ponudio japanske minimaliste sa nepunih sedam godina. Takođe i Mačku na usijanom limenom krovu i Tramvaj zvani želja u beogradskim pozorištima, koje sam manje više prespavala, jer je trebalo u po noći mene vratiti u Rumu, a posle voziti do Sremske Mitrovice, gde je stric Slavko Nikolić živeo sa svojom suprugom Nevenom.

Posle Evrovizije, glumila sam Milku Babović i njene prenose sa klizanja na ledu…

I sanjala da kad odrastem, svakako moram da promenim svet.

Kao sasvim odrasla, kad mi je sve dosadilo, počela sam da pišem.