Tako, dok si me premeravao,

nemerljivu,

zaboravljao zaboravnu

nezaboravnu

dok si me sekao

mrvio, lomio, topio,

kidao, preko ramena poruke slao,

preko dupeta lagao,

metaforično se izražavao,

meni sa metonimije,

hiperbole i kosmičke alegorije,

meni majušnoj, meni prevelikoj,

meni u suzama

strahovima

užasima

meni Jovanki od Arka

i Papisi

i Marini Cvetnoj, ne onoj živoj,

o mrtvima sve najlepše,

živima ništa, samo šipak,

meni život je stao.

Jao.

Bolje da si me voleo.

Pa onda uzmem

okuku reke,

decu,

osmeh,

jedan mali kišni oblak,

udahnem vazduh, dokle mogu,

šargarepu i luk i malo mesa,

paradajza,

u rernu da stavim

da pečem, kuvam, dinstam, malo mesim

da miriše na bosiljak i šareni biber,

vanilu, med i cimet

da život ipak, ipak, ipak,

može da se živi.